ok…

23. studenoga 2010.

Naslovi su upravo prokletstvo. Kako da sumiram nešto što nije još ni počelo postojati?? blah…

Bole me jajnici. Možda je rak, ili neka druga teško izlječiva bolest (ne postoji neizlječiva bolest, postoje samo bolesti koje VLADA želi da vjerujemo da su neizlječive BUHAHAHAHA /teorija zavjere). A možda ipak nisam bolesna.

Svijet je bolestan, skidaj seSmiješak

Uvijek sam htjela (dobro, od kad znam da postoji ta oprema), ležati navečer u krevetu u najlonkama i potkošulji, onako razbarušeno nesređena kao nije me briga, i tipkati kao umobolna neke genijalne riječi (jesu li to dvoje sinonimi? Mrzim se ponavljat). Sad kad zbilja imam sve navedeno, i laptop i najlonke i potkošulju, fali glavni sastojak. Genijalne riječi. Možda zbog pada IQ-a tijekom studija, potvrđenog i nažalost sveprisutnog…

Pokušavam se dosjetiti priče. Priča i naracija su najvažniji sastojci teksta, znači meni fali pola! Svatko može mljeti… ali izmišljati nešto novo, nešto nikada viđeno, izroditi iz mozga, onako zeusovski, to je zbilja talent i dar s nebesa.

Kad smo imali problema s naslovom, zašto ne bismo i sa krajem?

San

Oglasi

Kosa u vodi

13. studenoga 2010.

Danas je dobar dan, subota. Za bit doma, cuclat mlijeko iz boce ili tetrapaka. Početi pisati, nešto novo.

Fali mi ljepote. Ne samo meni, cijelom svijetu. Žudimo. Kao da su njeni izvori presušili, što li…

Sutra odlazim. Možda ima nešto tamo tamo daleko. Da mogu, išla bih i dalje, samo da je nađem. Možda još ima mjesta gdje kralj još nije gol, gdje su ljudi sposobni vidjeti spodobine divne odore, bogate čipke i najfiniju svilu sastruganu sa Kineskog zida. Gdje nema glupog djeteta da pokvari sve. Mislim da je postaviti pitanje što mi je draže, lijep privid ili rugobna istina, suvišno. Romantizam me usisao poput Elektroluxa Smiješak

Vjerojatno je to razlog zašto životarim. Jer se uvlačim u džepove privida, na toplo; toliko toplo da počinje gorjeti pod petama.

Nikad neću imati život kakav bih htjela. Ima takvih sretnika, zelena ih moja zavist skoro do kraja oglodala. Ja neću. Previše obzira i kompromisa. A i mislim da ću izgubit razum do svoje tridesete. Jednostavno je nemoguće održati ovakvu razinu svijesti unedogled. Nema veze.

Mrzim svoju dobrotu. Imam je. Nije neskromnost niti narcisoidnost. Jesam. Jer sam htjela tako. Oduvijek sam htjela da cijeli svijet takav bude, počela od sebe. Usrala sam motku, evo što sam napravila. Sad mi se cijeli taj isti svijet, koji odbija suradnju, popeo na leđa. I moli za još vremena. Kojeg ni sama nemam. možda se prava sreća već zagubila, a ja sam još uvijek u svom džepu. Glupača Smiješak

Zalazeće sunce ogleda se u hotelu Four points, vidim ga kroz prozor. Sutra putujem. Ranije se dići, kupiti kartu i nešto za prigrist, otpuhnuti par dimova i krenuti. Ne zaboravi putovnicu. I mp3.

 

“Deep in my heart, that’s where the knot comes loose.”

 

Daj, bože, sreće i pameti.